
Ponekad se povijest okrene brže nego što uspijemo popiti jutarnju kavu. Nakon kratkog razdoblja samostalnosti, hrvatski teritoriji ponovno su pod okupacijom. Ono čega su se mnogi pribojavali sada je postalo stvarnost — pohod koji je započeo u Slavoniji nastavio se punom snagom, a jutros je i Dalmacija pala pod agresorsku upravu.
Ratna karta Balkana ponovno se promijenila. Ali, kao što nas povijest često podsjeća, karte se u ratu crtaju olovkom — a ne trajnom tintom.
Iz povjerljivih izvora saznajemo da je u jednom trenutku postojala mogućnost političkog dogovora, ali do takvog dogovora na kraju nije došlo. Detalji tih pregovora i dalje ostaju nepoznati, ali jedno je sigurno: neki kompromisi jednostavno nisu vrijedni potpisa.
Usred svih ovih događaja, Istra je predana na upravljanje eTalijanima. Prema informacijama s terena, integracija je prošla relativno mirno, a saveznička vojska dočekana je bez većih incidenata.
Hoće li to biti trajno rješenje ili samo privremena upravna mjera — zasad nitko ne može sa sigurnošću reći. No u ratu se često pokazalo da je “privremeno” ponekad samo druga riječ za “pričekajmo i vidimo”.
Iako obrana eHrvatske vojske nije uspjela zaustaviti napredovanje neprijatelja, ona je imala važnu ulogu: neprijatelj je platio visoku cijenu.
Borbe su iscrpile značajne količine resursa i ljudstva s druge strane, a dok se jedan front smiruje — drugi se otvara.
Prema informacijama koje dobivamo s juga kontinenta, saveznička eTurska vojska probila se duboko u Makedoniju. Borbe su bile izuzetno teške, s velikim gubicima na obje strane. Neka naselja više ne postoje — ostale su samo hrpe željeza, betona i podsjetnik koliko rat brzo briše godine izgradnje.
Bit će potrebne godine da se taj kraj ponovno vrati u stanje kakvo je bio prije ovog sukoba.
Ali rat tu nije stao. S istoka stižu vijesti da su eTurci zauzeli glavni grad eUkrajine. Kao i u Makedoniji, razaranja su ogromna, ali saveznička vojska nastavlja marširati odlučno i bez zadrške — sada već na dva fronta.
Pad glavnog grada nije prošao bez reakcije. Čim je objavljena vijest o okupaciji Zagreba, bilo je jasno da stanovnici neće mirno prihvatiti novu vlast.
Gradom se šire vijesti o različitim oblicima neposlušnosti, prosvjedima i sitnim sabotažama. Svakog sata stižu nove informacije o građanima koji, na ovaj ili onaj način, jasno daju do znanja da Zagreb možda jest okupiran — ali nije pokoren.
Jedan naš čitatelj iz centra grada javlja:
“Možda su zauzeli zgrade, ali u kafićima i dalje pričamo hrvatski, pijemo hrvatsko pivo i planiramo kako će Zagreb izgledati kad ga vratimo.”
Naravno, ne potičemo nasilje, ali isto tako znamo da postoje trenuci u povijesti kada ljudi jednostavno odbijaju prihvatiti nametnutu sudbinu.
.jpg)
Unatoč okupaciji i ratnim razaranjima, događa se nešto zanimljivo — broj zahtjeva za hrvatsko državljanstvo snažno raste.
U vrijeme kada rakete prelijeću nebo, sve više ljudi odlučuje da upravo ovdje žele graditi svoju budućnost. To možda najbolje govori o tome kakvu državu eHrvati grade.
Možda trenutno nemamo potpunu kontrolu nad svojim teritorijem.
Ali imamo nešto što je mnogo teže osvojiti — ljude koji vjeruju da se za ovu zemlju vrijedi boriti.
A dok god postoji ta vjera, ova priča još nije završena.